Preobraženje Gospodinovo
Preobraženje Gospodinovo je blagdan kojim Crkva slavi čudesno Kristovo očitovanje učenicima, Petru, Jakovu i Ivanu. Otajstvo Njegova preobraženja pred očima svojih odabranih apostola, predokus je nebeske slave i Kraljevstva, ali jednako tako i križa te konačno, uskrnuća.
Kristove haljine, sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na Zemlji(Mk 9,3) i Njegovo lice koje je blještalo pod svijetlom glasa Gospodnjeg Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte! (Lk 9, 30-36), Petra, Jakova i Ivana su ostavili bez teksta. Otajstvo u kojemu su sudjelovali na neki je način tako postalo kruna njihove vjere, jer trunke prostora sumnji više nije bilo. Sada su mogli gorljivo i sa punim pouzdanjem govoriti i naviještati po svijetu Krista, bez obzira na trpljenje koje Njegov poziv nosi.
Preobraženje je istovremeno i poveznica dva vremena, ere Starog i Novog zavjeta. Uz Krista u ovom mističnom događaju pojavljuju se dva velika proroka koji su čitav svoj život navještavali nikog drugog nego Mesiju u liku Isusa iz Nazareta. Danas imamo fotografije, umjetničke slike i portrete ljudi koji su ostavili traga u ljudskoj povijesti. U ono vrijeme, moglo se samo zamišljati kako je netko izgledao. Petar, Jakov i Ivan, dobili su priliku vidjeti dvojicu proroka, dvojicu otaca iz čijih su Duhom nadahnutih života i naučavanja, Židovi temeljili sav svoj nauk, pa i vjerovanje. Zamislimo samo kakvo je to iskustvo bilo, no opet tako sitno prema onome što se pred njihovim očima, još veće odvijalo. Krist, dotad znan kao istina Božji Sin, ali i čovjek od krvi i mesa, sada jasno i glasno biva potvrđen, preobražen, proslavljen od svog Oca na nebesima.
Vjerojatno su se trojica apostola pitala zašto je baš njih odabrao, no Krist je znao da će baš oni biti svjedoci i pratitelji Njegove agonije u Getsemanskom vrtu. Za takvo što bila im je potrebna nepokolebljiva vjera, vjera koja neće pokleknuti pri težoj kušnji, već vjera koja ohrabruje, uzdiže i pobjeđuje svijet. Onako kako ga je i Krist pobijedio.
Petru, koji je postao stup Crkve, Jakovu koji je prvi prolio krv za Isusa, i Ivanu, Njegovom ljubimcu, preobraženje Učiteljevo, ulilo je baš takvu vjeru, ali je i njihovim srcima približilo otajstvo Križa. I ne samo njima, već i nama, i to svakodnevno.
Dotada su se učenici bojali trpljenja, željeli ga izbjeći, nisu uopće voljeli govoriti o tome, no slava koju su vidjeli na Taboru bila je Kristova poruka. Vodič koji im je pokazao što slijedi nakon trpljenja i nakon kušnje na kojoj ne padnemo u ruke Zla.
Zato je to univerzalna poruka svim naraštajima i zauvijek. Križevi nas čekaju, htjeli mi to ili ne, netko će nositi veće netko manje, no nitko neće dobiti križ koji njegov duh ne može podnijeti. Na nama je da se kroz sve te križeve, odnosno trpljenje koje nose, očvrsnemo a ne pokolebamo u vjeri. A na tom ćemo putu uspjeti jedino ako slijedimo jednostavnu formulu koja uvijek daje pozitivan rezultat, a glasi; podijelimo svoju bol, trpljenje, sve ono što nas sputava, rastužuje…sa Kristom jer sami iznijeti takve križeve ne možemo. Recimo mu Ja ne mogu sam/a, i vjerujte da će rado preuzeti ne djelić već svu našu bol na svoja leđa, jednako kao što je to učinio i prije 2 000 godina.
No to ne znači da postanemo neodgovorni smatrajući da možemo živjeti kako hoćemo a posljedice naših djela potom predavati Kristu koji će nas izvlačiti iz nevolja. Ne, tako, ne ide, na nama je da odradimo naš dio i vjerujemo, a On će potom rado učiniti ostalo.
I na kraju, kada prihvatimo Njegov križ kao naš vlastiti put za spasenje, onda će nam i vlastito preobraženje biti bliže, preobraženje u kojemu ćemo ostaviti tugu i pesimizam prošlog čovjeka, a zaodjenuti se vjernošću i blizinom novog čovjeka.
To je obećanje otajstva sa Tabora zato dopustimo sjaju kojim je zasjao Krist pred Petrom, Jakovom i Ivanom da obasja i naša srca.